Smijeh i suze na Vilsonovom šetalištu: Slavimo život, čuvajući zdravlje

Piše: Seja Bavčić

Najuzvišenije ljudsko osjećanje je davati i osjećati pripadnost nekome ili nečemu. E baš taj topli, ljudski osjećaj prožeo je sve nas koji smo se  okupili  na Vilsonovom šetalištu u subotu. Dan je bio prekrasan, iako jesenji, onako sunčan i topao a rijeka ljudi slijevala se na  Vilsonovo šetalište na IV Race for the cure. Snažni zagrljaji, stisak ruke, osmjesi i u kraju oka suza...Radost što se srećemo ponovo nakon godinu dana, tražimo  pogledom poznata lica, mnogo ih nedostaje jer su zauvijek otišli, otuda suza  u kraju oka. Bude teško. Ali ipak, onaj zagrljaj, kada osjetite drugo srce kraj vašega kako ubrzano kuca, neopisivo je, to se osjeća, pamti  danima, prati vas kao sjena. U tom  taktovi već poznate muzike, ponesu vas, zadrhti sve u vama, zove vas na igru, ohrabruje i podsjeća kako je život lijep u takvom okruženju prepunom ljubavi, snažnih emocija. I igrate, veselite se, slavite život a oko vas samo osmjesi, pjesma se čuje i tople riječi ohrabrenja. Osjećale smo, puno je ljudi uz nas, govore, ohrabruju, dijele osmjehe, čine da se osjećate  najvažnijim na ovom svijetu, sve je upućeno vama.

Slike koje vidim su tople, snažne, jake smo, mi žene a opet tako osjećajne, rastrgnute između osjećaja sreće radi pripadnosti i tuge koju izaziva slika mladića na Vilsonovom šetalištu, kako skriven od mnogobrojnih pogleda plače, očajan zbog gubitka majke. Saznajem, majka je otišla a on je našao snage u sebi i došao, hrabrio one koje su tu. Zauzvrat u jednom trenutku  imao je bezbroj“ majki „oko sebe koje su mu htjele biti od pomoći i utješiti njegovo mlado srce. Uspio se i osmjehnuti, samo su ga odavale oči, mokre od suza, dok je grlio  majke  oko sebe, znajući da tako niti je sam on, niti su same one. Povezuje ih duboko suosjećanje, toplina i rađanje prijateljstva koje trebamo.

Divno je bilo  vidjeti više bijelih nego ružičastih majica i u sebi se moliti da ružičastih bude sve manje i manje. Najedanput vam se učini da ste i vi možda smanjili broj tih ružičastih, možda su stigle na vrijeme, možda su čule onaj glas i apel: ČUVAJTE SVOJE ZDRAVLJE,ČUVAJTE SVOJE DOJKE, IDITE NA VRIJEME LJEKARU, NEMOJTE MISLITI; MENI SE TO NE MOŽE DESITI....! I onda se osjetite uzvišenim, sretnim, možda ste baš vi spasili nečiji život. A ima li išta ljepše nego imati taj krasni osjećaj da ste makar jedan život spasili??? Ja ne poznajem ljepše osjećanje. Divno je pogledati te ljude u bijelim majicama koji vam šalju energiju, zagrle vas, tek onako, usput, stegnu vam ruku. Oni su prava podrška i ohrabrenje da se korača dalje, naprijed kroz neizvjesnost života. Samo je to, zapravo, pravo bogatstvo ljudske duše, sve ostalo je podložno velikim gubicima i izmjenama.

A još kada ugledate dječije oči, širom otvorene, kako prate sve što činite, obuzme vas nježnost, majčinska toplina vas oblije. Samo ta mala, draga bića imaju čistu, nedirnutu ljubav, samo njihovi osmjesi vas uzdižu do oblaka, njihove malene ruke koje mašu pinck balonima, šalju vam najveći motiv, najčistiju ljubav i radi njih vi jurite dalje, želite im vratiti na najljepsi mogući način jer oni to trebaju od vas.Samo ljubav može spojiti dva različita srca i različite godine.

Meni je moja malena Arijana najveća podrška, neko ko me prati u stopu, raduje se samo kako se dijete zna radovati, svakom uspjehu, svakom danu kojeg provedemo zajedno. Vjerovatno, svi imamo svoje Arijane, bez njih svijet ne bi imao toliko osmjeha.

Spavala sam i sanjala da je život radost. Kada se probudih iz sna, zapravo,shvatam, život je, ustvari, SLUŽENJE. Kad dajem sebe u nešto ovako humano, čovječno  tek tada spoznajem da je služenje RADOST, a ne sam život po sebi. Zbog toga je lijepo davati sebe i osjećati pripadnost nečemu ili nekome. Zbog toga je lijepo biti dio najljepše melodije na Vilsonovom šetalistu, uvijek nekako s početka  jeseni obasjane suncem i protkane zagrljajima, osmjesima, suzama i najuzvišenijim ljudskim osjećanjima.