VI-ta RACE FOR THE CURE

Zašto je trebalo doći,zašto je trebalo imati osmijeh na licu i bijelu majicu na tijelu?Zašto je trebalo one u pinck majicama zagrliti,stegnuti jako,podijeliti samo  par lijepih riječi i uživati u prelijepom danu,u suncem okupanom Vilsonovom šetalištu...? Zato što je to poseban dan,zato što je to jedinstven dan i zato što je tvoj zagrljaj nekome jako važan.

Petog oktobra,dogodila se VI-ta po redu Race for the cure (šetnja za život),dogadjaj koji je postao prepoznatljiv po svojoj energiji,radosti življenja,prijateljstvu....Dogadjaj kada  se pokušava skrenuti pažnja na brigu o svom zdravlju,kada se prikupljaju sredstva za besplatne mamografske snimke,paketiće prve pomoći za novooperisane žene,dogadjaj kada ljubav i zajednistvo u istom problemu,preplavi Vilsonovo šetalište.Preko 7000 žena,muškaraca,djece,psića došlo je petog oktobra na Vilsonovo šetalište i plesalo,pjevalo u čast ŽIVOTU.Došli su i neki  važni ljudi,došle su i estradne ličnosti....“Moj je život moja pjesma“ odzvanjao je glas Maje Sar .I svi su pjevali sa njom,svi su nabacili najljepse osmijehe na svoja lica,svi su se radovali životu i sutrašnjem danu .Svi koji su taj dan proveli sa ženama u pinck majicama,svjesni su čina koji su pruzili tim ženama,svjesni su da niko i nikada ne zna hoce li baš on jednoga dana obući pinck majicu.Vjerujem da su doboko u sebi osjetili ljudsko zadovoljstvo što su tim malim djelom pokazali da žene u roze majicama nisu same,da su i oni,prisutni taj dan,dio te pinck priče.A ima li ljepšeg osjećanja od onoga da si nekome bio podrška i odvojio svoje vrijeme za nekoga?Ja znam da nema...

Prekrasna je slika kada vidite te zene u roze majicama kako hitaju jedna ka drugoj,snažno se zagrle,nerijetko rasplaču,jer....mnoge se samo tada vide i samo tada imaju priliku za zagrljaje....I kada pogledom tražite neka vama znana lica,jurite da ih u mnostvu prisutnih pronadjete,pitate,a nje nema....Pitanja više nisu potrebna,ostaju u zraku.Nema je ove VI-te šetnje i neće je biti ni naredne,ni one tamo desete...neće je više nikako biti,suza vam nekontrolisano krene niz lice i ni riječ ne kažete....Okrenete se,obrišete suzu i nastavite ples za život.

Ja sam trazila jednu dragu Radicu,a znala sam da nije tu i znala sam da neće doći ove godine,a falila mi je jako,ali znam i hoću da vjerujem i hoću da se nadam da će na sljedećoj biti,da ću je snažno zagrliti,da ću je stegnuti uz svoje grudi i uzviknuti:Znala sam da ćes biti pobjednica...!!!!
Danima je kiša lila nad ovom zemljom bosanskom,danima je bilo užasno hladno i negdje,u dnu svoje duše,strepila sam da i peti oktobar ne bude takav.Plašila sam se kiše koja bi pokvarila sve,plašila sam se niskih temperatura koje bi pokvarile dan,plašila sam se da ne budu puni autobusi koji su hitali iz 41 grada iz cijele Bosne i Hercegovine,ali.....I sunce je znalo da ga trebamo taman onoliko koliko nam je dovoljno bilo da se radujemo u tom danu....I hvala suncu što nas je grijalo taj dan.Kao da se i sunce radovalo našim životima,osmjehivalo se,milovalo naša ozarena lica....

Naša lica na kome je bila i nada, velika ljudska nada, da ćemo se sresti i naredne godine, žene koje se hrabro nose sa bolešću i svi naši dobri, dragi prijatelji. Svi oni koji znaju pravo značenje naše poruke " Zagrli život"...