Nezaboravno putovanje i druženje sa prijateljima iz Palestine i Izraela

Ne znam da li se svaka od nas tako osjeca, ali znam, da ja u svakoj od tih krasnih bica, osjecam svoju majku, sestru, prijateljicu, kcerku koje nemam... I nekako i sama postanem njihova kcerka, prijateljica, sestra... Ocekujem i dajem svu svoju ljubav, razumijevanje. Tako je bilo i ovaj put na nasem prelijepom putovanju u Izrael i Palestinu, u uzvratnoj posjeti nasim prijateljicama. Sa nama je putovala i regionalna direktorica WHEP-programa za BiH. WHEP/Program osnazivanja zdravlja zena aktivan je u Bh je vec 8 godina, gosp. Nela Hasic, koja je svima nama trebala biti sestra, majka, prijateljica... Nase oci su u njenim trazile odgovore na sva postavljena i nepostavljena pitanja. Ponekada se pitam, koliko snage i strpljenja ta zena mora imati sa nama, ranjivim, razmazenim zenama. I uvijek i iznova se divim njenom strpljenju. Hvala ti, Nela na strpljenju i podrsci koja je, neizostavno potrebna.

Put nas vodi od Beograda ka Tel-Avivu. Radujemo se, uprkos umoru, dugom cekanju JAT-ovog aviona koji kasni par sati. Ipak, ushicenje se ne umanjuje. Tamo negdje daleko, cekaju nas nase prijateljice, Cerol, Ruth, Yael, Iptisan, Ferijal, Madlen, Tova, Dorit, Dina  i mnoge druge. I onda prekrasan prizor, u ranu zoru slijecemo u Tel-Aviv, Projekt menagarica JDC-a, /American Jewish Joint Distribution Committee/ Humanitarne organizacije koja je stvorila WHEP i zajedno sa Komen fondacijom podrzava taj program , krasna, njezna mlada zena, Yael, sirom otvorenih ociju i vedra osmijeha. Topli, prijateljski zagrljaji i radost ponovnog susreta. Tesko je u par rijeci opisati taj drhtaj srca kada se susrecu razlicita bica, sa razlicitim jezikom, tradicijom, kulturom, ali istim problemom kojeg nosimo  u sebi... Tada oci govore vise od ijedne rijeci, stisak ruku govori sve... Ubrzano spavamo 2-3 sata i s nestrpljenjem ocekujemo susret sa nepoznatom kulturom, cudesnim Jerusalemom, nasim dragim prijateljicama... Svaki trenutak je vazan i ne smije  se propustiti zbog nas, zbog njih, zbog razloga naseg poznanstva i prijateljstva. I taj prvi susret je sa predstavnicima Palestinske organizacije „Sunrice“ gdje smo imale priliku upoznati se  sa njihovim radom, nacinom djelovanja i naravno sresti se, sa vec poznatim licima, nasim prijateljicama. Zagrljaji, suze, one iskrene, radosnice sto smo ponovo u prilici stegnuti jedna drugu uz grudi. I sreca da su sve tu, ne fali ni jedna...

Zajednicki rucak nas ponovo zblizava i daje priliku za jos blize upoznavanje. Cudesno je, kako jezik nije prepreka u nasim komunikacijama. Ne morate znati ni jednu rijec njihovog jezika niti one vaseg, ali se savrseno razumijete, sto svakako potvrdjuje cinjenicu da je bol, patnja, bolest, borba za zivot u cijelom svijetu ista i da ima isti jezik:Presutni jezik postojanja. Ponovo smo govorile o sebi, o nasim organizacijama, nasim borbama i preprekama  na tim putevima ka zdravlju. Zaplesale smo sve zajedno i zapjevale, svaka na svom jeziku ;Sretan rodjendan ti zelim. . . jer, danas je nasoj Carol bio rodjendan. Razmijenile smo i sitne poklone, za sjecanje jedna na drugu... Jednom, kada neka od nas ode, imacemo sjecanje na onu drugu i cuvati tu uspomenu. Zbog svega ovoga, zbog snage koju dobijete pri ovakvim susretima, vrijedi se boriti, vrijedi postojati...

Odlazak u Hebron, na Hebronski univerzitet je posebno upecatljiv i dojmljiv. Preko dvorista Univerziteta, trcale su Palestinke prema nama, grlile nas sa beskrajno iskrenim osmijesima, toplim prijemom. Tu je i njihova Carol (voditeljica organizacije)iznimno susretljiva i topla Amerikanka koja pomaze ovim zenama. U njihovim ocima vidite njihovu beskrajnu zahvalnost ovoj zeni. Nakon lijepog druzenja sa palestinskim zenama , koje se bore sa cancerom, odlazimo u posjetu Izraelskoj asocijaciji za cancer. zadivljene smo njihovom organizacijom, njihovim rezultatima rada, njihovm nacinom funkcionisanja. I ponovo uvjerene da se nigdje do cilja ne stize lahko, da za sve treba puno truda, strpljenja, rada, razumijevanja nadleznih organa neke drzave. I nevjerovatno je, kako se lijepo osjecamo u njihovom drustvu, kao da se poznajemo cijeli zivot. . . Gdje god da ste, osjecate tu bliskost, to prijateljstvo, razumijevanje, podrsku... I pitam se;Zasto cijeli svijet ne funkcionise tako?Svi bi bili sretniji, vedriji i zivoti bi imali veci smisao.

Naravno, neizostavna je posjeta offic-u JDC-a u Izraelu. Nasoj radosti nije bilo kraja. Napokon smo bile u prilici upoznati mjesto i ljude koji podrzavaju nas rad u Bosni i Hercegovini. Ponovo toplina koja izvire iz svakog ugla ovog prelijepog prostora i ljudi koji u njemu rade. Upoznavanje sa historijom JDC-a i obilazak prostorija. Neobavezna kafica i caskanje. A onda i onaj zvanicni „party“Palestina, Izrael i Bosna i Hercegovina na jednom mjestu, Svi pricaju. Svi se smiju. Svi govore svojim jezikom i svi se razumiju-Iz daljine, kao sum vjetra cujemo note bosanske sevdalinke... . Nama u cast. Ja sam se rasplakala. Vjerovatno, kada si daleko od svoje domovine da je i snaznije osjecas... Opet smo plesale, svako sa svakim i svako na svoj nacin. Opet smo se ocima razumjele i opet su suze same tekle. Sreca da postojis, da dises , da se smijes i radujes zivotu je mnogo veca kada oko sebe imas one koje isto misle, koje se na isti nacin bore za svoje postojanje. Ponovo ti se kaze da nisi sama na ovom svijetu u toj borbi, da te okruzuju oni koji te razumiju, da ti njihov jedan osmijeh ili suza ne moze zamijeniti nikakvo bogatsvo ovog svijeta.

Ona malena, razigrana i vesela Ruth, ne da nam ni trena mira, dize nas na noge, ne da nam da mislimo. . . Svojom igrom poziva nas na slavu zivota. I naravno, ko da joj odoli?Treba slaviti svaki dan zivota, treba otimati svaki trenutak od njega i uzivati u njemu. Hvala ti Ruth na razigranoj dusi.

Naravno, nasi domacini su nam ostavili prostora i za turisticki obilazak Jerulasema, Tel-Aviva, Hebrona, Jerihona, Jaffe, pustinje, oaza, Mrtvog mora, Betlehema , Al Aqse, Zida placa  i svega onoga cudesnog u ovim zemljama. Ali o tome neki drugi put.

Nakon par prekrasnih dana, rastajemo se ponovo sa suzama, zagrljajima koje dugo osjecate na sebi i u vjerovanju da ce uslijediti ponovni susret. I da cemo sve biti na broju.

Svi rastanci su teski, ostavljaju duboke tragove u nasim dusama, ali ovi su posebni i posebni su njegovi tragovi.

Vracamo se ispunjene emocijama, dozivljajima, prepricavamo sitne detalje, stezemo one svoje najblize sto nam na tren postaju majke, sestre, kcerke. . . Svoju Maju, Spomenku, Azru, Radicu, Mujesiru koja je, s netom oporavljenom nogom i sa stapom, morala putovati... jednostavno, znala je da ce imati nase ruke, nasa ramena i da ce imati na koga da se osloni kada vise ne bude mogla sama hodati. Znala je da joj nasa podrska nece izostati. .

Hvala JDC-iu na prekrasnom dozivljaju!