V Race for the cure: Njoj i svima onima kojih vise nema,posvecujem ove redove

I bjese ono lijepo subotnje jutro za koje smo se dugo , dugo spremale i radovale mu se... Bjese Peta jubilarna setnja/trka za zivot, u slavu ZIVOTA. I gle, slucajnosti, na dan njenog odlaska. I tada je bilo sunce i radjali su se neki novi zivoti, a mi smo tada plakali, neutjesno. Otisla je nasa Munira. Ja (a vjerujem i mnoge koje su je poznavale) plesale smo taj dan za nju, smijale smo se, grlile... Znam da bi i ona isto cinila, znam, osjecam da nas je odnekuda krisom gledala i radovala se nasem zivotu. Njoj i svima onima koje nisu vise sa nama, posvecujem ove redove.

Radost brojnih ucesnika koji su stigli iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore samo je podizala nivo adrenalina u nama, zahuktavao se val ljubavi sa svakim novim pristiglim autobusom... Brojali smo... 20, 35, 40, 50... mozda smo neki preskocili. I lavina ucesnika je pocela da tece, rijeka se blizila svom uscu... Sve vise i vise nas je pristizalo i sve vise osmjeha smo gledali, susretali poznate, drage ljude i trazili one kojih nije bilo... A trebale su doci!Moja radost mozda prevelika, stigla je i moja prijateljica koju godinama nisam srela, zaboravila i kako izgleda. . . taj susret nisam u stanju opisati, suze su same tekle i zagrljaj postajao snazniji. Moja DRAGANA, zaista zasluzuje da nosi to lijepo ime. I dalje, nakon niza godina je moja Dragana. I radost je pocela da se siri Vilsonovim setalistem. Pinck boja obojila je aleje, mostove. I ne stidljivo, mnostvo bijelih majica, mnostvo zutih majica. Svi se raduju, svi se osmjehuju jedni drugima, svi sire onu toplu, ljudsku energiju, dijele je medjusobno, poklanjaju neke male, sitne stvari koje ce cuvati kao uspomenu, sjecace se svih onih koji su stigli i u casovima malodusnosti, sjetiti se kako uvijek ima nade i kako uvijek treba ici dalje, koracati hrabro i bez prepreka...
Onda krenu taj carobni zumba-fitnes ples, sve se njihalo u ritmu muzike, ruke se dodirivale. A onda ONA, tako velika i snazna,  krhka zena.  Danuta Moon,  zaplesa zumbu sa strascu, ljubavlju, posla jos jednu poruku; Uz vas sam i sve ovo cinim za vas! Ne mozete ostati ravnodusni. ONA, zena iz tudje neke, daleke zemlje, plese za nas. Prolomio se aplauz i ovacije, uzvici, Danutaaaaa, Danutaaaaaaaa...!!!!!

Ne moze u jednu pricu, u jednu pjesmu stati sva ta silna emocija, ta snaga, ta beskrajna zelja za zivotom. Samo se moze osjetiti, samo se treba dozivjeti. Ni najveci pisci svijeta ne bi bili kadri prenijeti sve to na papir. Ne, niko to ne moze napisati, sasvim sam sigurna. Ja samo pokusavam i zelim u dahu sve ispricati, ali zastane mi daha, u grlu me nesto pocne stezati, ne mogu definisati, radost sto postojimo, tuga sto nas mnogo nedostaje svake godine ili bijes; Zasto nas glas ne cuju oni koji bi ga trebali cuti?Ili cuju ali ne dovoljno???? Ne znam... Bilo bi nas vise medju zivim, smijeh bi bio gromoglasniji, pjesma bi bila jos snaznija, igra bi duze trajala. Samo da osluhnu vise kako nasa srca kucaju za sve ljude ovog svijeta. A potom se pojave ambasadori brojnih zemalja, rasire ruke kao da nas miluju, upute (ne kurtoazne) poruke i podrze sve to sto cinimo. Prolomi se beskrajno hvala prisutnih. I onda znate da niste sami, bez obzira sto nema nasih vaznih ljudi koji mogu pomoci mnogo. Kao da ce vjecno biti zdravi i mocni!!!A nece, znam, svi smo mi smrtnici pa i oni, nedodirljivi.
Ali imaju samo dva-tri vazna covjeka koja su uvijek tu, uvijek se pridruze osmjehuju se, zagrle nas, upute poruke podrske. Ne smijem, a i necu, da ne pomenem gosp. Zeljka Komsica koji je vec par godina pokrovitelj setnje/trke. Ne mogu da ne pomenem gosp. Koldza, nacelnika opcine Novi grad koji je jos od pocetka sa nama i hrabri nas. I kako da ne pomenem nacelnika opcine Gorazde, gosp. Ramovica i njegovog pomocnika Sanida ( a tetka mu je ona Munira sa pocetka price)? Kako, kada vec tri godine dolaze i provode dan sa nama, zagrle nas svaku redom, ponaosob, stegnu nam ruku i rasire svoje osmijehe????Mozda je to nekome malo, ali nama znaci mnogo, nas ohrabruje u borbi za zivot. Ili kako da ne pomenem Hanku Paldum koja sa nama pjeva, pjeva nama i mi pjevamo njoj??A o glavnom "krivcu" za sve, nasoj Neli, necu nista reci. Bojim se da rijeci ne pokvare ono sto mislim.  Hvala vam, dobri ljudi.

Eh, ali ima jedan poseban djecak i slobodno mogu reci, maskota Race for the cure. I svi ga volimo i svi se druzimo sa njim, a meni je i drug moj... Nas Nermin Music, djecak koji vec petu godinu trci za svoju mamu, za svoju tetku, za hiljade zena u pinck majicama. I ma ko da pobijedi u utrci, nama je nas Nermin uvijek prvi. Jos samo da me prestane persirati. Onda cemo ici i u diskoteku, igracemo bilijar, plesacemo(jer on zna i da plese). Mozda on i ne zna koliko svoje energije nama daje, nesebicno, ali je sasvim sigurno da zna da nikada nece prestati biti COVJEK, jer ga njegova mama nacinila covjekom.


Toliko toga se desi za samo jedan dan da se plasim zaboravicu nesto. A ako i zaboravim, znam da ce taj dan u meni zivjeti sve do sljedece trke kojoj cemo se ponovo radovati, spremati, osluskivati svoja srca...  I sve to na kraju zavrsi poklonima u znak zahvalnosti za nesebican rad, za pruzanje ljubavi, podrske. . . Poteku i suze, radosnice. Znate da niste uzalud sebe davali, niste hodali praznim hodom, cijelo svoje bice darivali ste za ljepsu i zdraviju buducnost. I to je potvrda da ne postojite bezrazlozno, da vasa misija ima smisla.

U sumrak, oni isti autobusi, sa onim istim ljudima, lagano se vracaju svom izvoru, sretni i sigurni da su imali lijep i uspjesan dan.